...Svijet je postojao prije ljudi, postojaće i poslije ljudi.Ali,šta se to nas tiče ? Neka o tome brinu bića koja ce tada živjeti.Mi svoju brigu ne možemo prepustiti nikome , i moramo se učiti moći ljubavi , da od života ne stvorimo mučilište.
Što se tiče duše , i on je mislio o tome , jer se teško oteti strahu i nespokojstvu zbog kratkog života i zbog nestanka u nepoznatoj tami večnosti. I razmisljajuci,ucinilo mu se da postojeći red čovjekovog rasta i razvitka nije pravedan.Čovjek se radja kao nevino dijete , koje ne zna ništa o sebi , o svijetu , o grijehu , o poniženju , o prestižu , sve mu je novo i svježe , sve mu je divno jer mu je duhovni život nerazvijen.
Poslije živeci,stiče iskustvo,veoma dugo, veoma naporno, i čim potpuno sazri javlja se misao o smrti. Umire slab, izmoren, očajan,pritisnut mislima o krivicama koje je sebi natovario na vrat, nezadovoljan zbog onog sto nije učinio, jer je to samo želio i nije se usudio, izbezumljen zbog besmisla iza sebe i neprozirne tajne ispred sebe.
Smrtno uplašen,bez oslonca koji bi mu mogla dati samouvjerenost, da je živio jedino po odlukama svoje čiste savjesti ,očajnički misli o vječnoj duši, o trajanju bez prestanka , o mogućnosti da negdje i nekad nađe ipak neki smisao.Tako završava neslavno,potpuno dotučen.
A koliko bi bolje bilo da se rađamo kao starci, da polako postajemo sredovječni, postepeno zaboravljajući prvobitni strah od smrti, pa oslobođeni mladići, dovoljno lakomisleni da ni o čemu ne mislimo suviše ozbiljno, pa bezbrižna djeca, a da umremo kao novorođenčad, ne znajuci ništa ni o čemu, čisti kao zametak. Kakva bi to divna i slobodna smrt bila !
Ali kada ne može biti tako, spas je u osvajanju ljubavi i čovječnosti. Tako se lakše živi i lakše umire."...
No comments:
Post a Comment